Proslava sv. Male Terezije – 2017. godine
Blagdan sv. Male Terezije, u nedjelju 1. listopada 2017. godine proslavljen je u Karmelu sv. Josipa u Breznici Đakovačkoj svečanim euharistijskim slavljem koje je predvodio prof. dr. Ivica Raguž, dekan KBF-a u Đakovu. U prigodnoj homiliji prof. dr. Raguž istaknuo je tri dimenzije Terezijinog duhovnog života: tamu, obraćenje i zajedništvo.
Iako mnogi očekuju i zamišljaju Karmel kao mjesto idile, svjetla i savršenstva, bez križeva, žrtava i tame, propovjednik je ukazao da je karmelska duhovnost, između ostaloga, duhovnost tamne noći i žrtve, a Karmel mjesto borbe i tame. Uspoređujući Tereziju s njezinim uzorom i zaštitnicom sv. Ivanom Orleanskom, velikom francuskom sveticom koja je u srednjem vijeku spasila svoj narod od Engleza, propovjednik je istaknuo da je i Terezija bila ratnica, da je s velikom spremnošću na mučeništvo i patnju ulazila u boj zbog Isusa Krista.
Podsjetivši zatim kako duhovni pisci vele da su „monasi i monahinje osobe u stalnom ratu, boju protiv đavla i njegovih zavođenja, i da njihove borbe pridonose Gospodinovoj pobjedi u cijelome svijetu“, rekao je da „karmelićanke na nevidljiv način pomažu kršćanima u stalnoj borbi s navalama napasti ovoga svijeta“. Primijetio je da Mala Terezija ide još jedan korak dalje i „ni sada nema mira u nebu jer smo mi u nemiru, pod utjecajima, napadima đavolskim i ona nas zagovara, ona se moli za nas. Toliko nas ljubi da je spremna žrtvovati svoj nebeski mir zbog nas! Pozvani smo poput Male Terezije i Ivane Orleanske biti ratnici. Vjera je ozbiljna stvar. Vjera zahtijeva tamu. Ne možemo doći do svjetla, do zajedništva s Bogom bez ozbiljne borbe, suprotstavljajući se navalama zla do krvi, kako veli sv. Pavao.“
Druga misao na koju je ukazao prof. dr. Raguž jest obraćenje. Iz Terezijinog opisa vlastitog obraćenja: „Osjetila sam kako mi je ljubav ušla u srce, dobila sam potrebu da zaboravim sebe i da drugima ugađam, i od toga trenutka postala sam sretna“, zaključio je da je za sreću na kršćanski način potrebno zaboraviti sebe, staviti drugoga u središte, drugome ugađati, a ne misliti na sebe i svoje ostvarenje kako nam govori ovaj svijet. Ohrabrio je nazočne da poput Male Terezije postanu „plijen Božje ljubavi i vesela žrtva koja pripada Bogu“. Kao treću misao, propovjednik je istaknuo da je Mala Terezija, upravo zahvaljujući prolasku kroz tamu, žrtvu i obraćenje, bila „svetica zajedništva, djetinjeg duha, razigranosti. Nema istinske radosti, istinskih ruža koje mogu procvjetati bez trnja!“, ustvrdio je, a Svetičinu razigranost oslikao zgodom: „Znala je nekad pokucati na svetohranište i pitati: Gospodine, jesi li ti tu? Ako smo maleni, djetinjega duha, na neki način nismo opterećeni svim onim što se događa u nama i oko nas. Tko je malen, djetinjega duha, razigran u Bogu taj može lakše podnositi i patnju i muku, može dopusti Gospodinu da ga On nosi.“
Tumačeći na kraju misnoga slavlja poruku ruže, koje je potom blagoslovio i podijelio okupljenim vjernicima, prof. dr. Raguž rekao je da je ruža, s kojom se u ikonografiji najčešće povezuje Mala Terezija, simbol procvjetalog života, simbol Blažene Djevice Marije i svih osoba i svetica koje idu za tom ružom.
Terezija nas poziva „da ne gledamo trnje već darovane ruže. To je svrha: da drugi ljudi kad nas susretnu ne vide u nama stalno kuknjavu, muku, trnje, već da ih obradujemo ružama svoje duše: ružom nevinosti, ružom čistoga tijela i duše, ružom djetinjega duha, ružom potpune predanosti, ružom nevinoga pogleda“, poručio je predvoditelj misnoga slavlja.
L
iturgijsko pjevanje animirale su sestre karmelićanke. Dok su vjernici primali blagoslovljene ruže, sestre su pjevale pjesmu Moj mir i radost čije je stihove napisala sama Svetica, a uglazbio o. Kamilo Kolb. Blagoslovljene ruže brojni štovatelji Male Terezije ponijeli su u svoje obitelji i župe u Đakovo, Široko Polje, Osijek, Vinkovce, Sontu, Levanjsku Varoš, Breznicu i okolna mjesta.