Godi mi ova usporedba zato što mi je često u mojim počecima (i neka dade Gospodin da sam sada počela služiti Njegovu Veličanstvu …) bio velik užitak zamišljati si da je moja duša vrt i Gospodina kako šeta po njemu. Molila sam ga da pojača miris kreposnih cvjetića, koji su počinjali, kako mi se činilo, pupati, te da to bude na njegovu slavu i da ih održava, budući da nisam ništa željela za sebe, te da odreže one koje htjedne, jer sam znala da će izbiti još bolje. Kažem "odrezati" zato što kod duše dođu vremena kada nema spomena od ovoga vrta. Čini se da je sve suho i da neće biti vode za njegovo održavanje te da kod duše nije nikada bilo ničega kreposnoga. Proživi se puno muke, jer Gospodin hoće da se jadnom vrtlaru učini kako je propala sva muka koju je uložio u njegovo održavanje i zalijevanje. Tada nastupa istinsko plijevljenje i odstranjivanje iz korijena onih zlih travčica - makar bile male - koje su ostale. Spoznajući da nema nastojanja koje bi dostajalo ako nam vodu milosti oduzima Bog, te držeći malo do svoje ništavosti, pa čak i više nego ništavosti, stječe se puno poniznosti; ponovno stane rasti cvijeće.
Sv. Terezija Avilska