Zadaje i drugu napast (i sve su praćene željom za krepošću, čega je potrebno biti svjestan i oprezan) - žaljenje zbog grijeha i nedostataka što ih vide kod drugih. Nečastivi podmeće da je to samo žaljenje zbog želje da ne vrijeđaju Boga i njegove časti, pa bi to odmah htjeli popraviti. To toliko uznemiruje da ometa molitvu, a najveća je šteta misliti kako je to krepost i savršenost te velika gorljivost za Boga … Dakle, ono što će biti sigurno za dušu jeste ne brinuti ni o čemu i ni o komu, već brinuti o sebi i o tome da ugađa Bogu. To je jako prikladno, jer kad bih trebala iznijeti sve zablude što sam ih vidjela da dolaze uzdajući se u dobru nakanu …! Prema tome, nastojmo uvijek gledati na kreposti i dobre stvari koje budemo vidjeli kod drugih i pokrivati njihove mane svojim velikim grijesima. To je jedan od načina djelovanja kojim se, makar se odmah ne provodi savršeno, stječe velika krepost, a to je smatrati sve boljima od sebe. Počinje se stjecati tim putem uz pomoć Božju, koja je potrebna u svemu - a kada izostane, suvišna su sva nastojanja - te moliti ga da nam dade ovu krepost, jer ako vršimo kreposti, ne zakazuje nikome.
Sv. Terezija Avilska