… ako nam se učini da nam ga je Gospodin već dao, da shvatimo da je to primljeno dobro i da nam ga ponovno može uzeti, kako se uistinu i događa mnogo puta, i ne bez velike providnosti Božje. Zar nikada to kod sebe niste vidjele, sestre? Ja jesam; kadikad mi se učini da sam se posve odriješila od svega i, uistinu, kada dođe kušnja, jesam; drugi put, pak, osjećam se tako navezana, i to na stvari, da bih se možda dan ranije bila rugala tome, da se gotovo i ne prepoznajem. Poneki put mi se učini da sam vrlo srčana, da ni od čega što bi značilo služiti Bogu ne bih uzmaknula; a kada se to iskuša, ispada da to jesam za neke stvari. Dođe opet dan da ni mrava nisam kadra ubiti poradi Boga, nađe li se u tome kakva opreka. Tako mi se katkad učini da mi uopće ne bi bilo stalo do toga što bi netko mrmljao ili govorio o meni; kada to iskušam, katkad je tako, štoviše, pričinja mi zadovoljstvo. Dođu pak dani, kada me samo jedna riječ oneraspoloži, i najradije bih otišla s ovoga svijeta zato što mi se čini da me sve zamara. A nije tako samo sa mnom, jer sam to vidjela kod mnogo osoba, boljih od mene, i znam da se to događa. Pa kad je tome tako, koja će moći za sebe reći da je kreposna ili da je bogata, budući da u najpresudnije vrijeme, kada treba tu krepost, osjeti da je siromašna njome?
Sv. Terezija Avilska