Stoga molim, za ljubav Gospodnju, one duše kojima je Njegovo Veličanstvo udijelilo tako veliku milost da stignu do ovoga stanja, da upoznaju sebe i uvelike cijene, s poniznim i svetim ponosom, zato da se ne vrate na egipatske lonce. Ako pak zbog svoje slabosti i opakosti te nevaljale i jadne naravi padnu, kao što sam napravila ja, neka uvijek imaju pred sobom veliko dobro koje su izgubile te neka budu sumnjičave i u strahu (jer imaju razloga imati ga), jer će, ako se ne vrate molitvi, ići iz zla u gore. Kada neka duša napusti put na kojem je stekla toliko dobra, to ja nazivam istinskim padom, i o tim dušama govorim. No ne kažem da neće uvrijediti Boga i pasti u grijehe, premda bi bilo pravo da ih se čuva ona koja je počela primati ove milosti, ali bijedni smo. Ono na što jako upozoravam jest to da ne napušta molitvu, jer tu će shvatiti što čini i steći pokajanje kod Gospodina te snagu da se digne. I neka vjeruje i vjeruje, ako se od nje udalji, da je u opasnosti, po mojem mišljenju.
Sv. Terezija Avilska