Također je tako nalik na vatru koja je velika i, zato da se ne ugasi, potrebno je uvijek da ima što gorjeti. Takve su i duše o kojima govorim. Makar ih to jako puno stajalo, htjele bi donositi drva zato da ne prestane ova vatra. Ja sam takva da bih se zadovoljila čak i sa slamom koju bih mogla bacati na nju, a to mi se poneki puta, a i puno puta događa. Katkad se smijem, a katkad jako mučim. Unutarnja pobuda potiče me da služim u nečemu. Kad već nisam za drugo, kitim slike grančicama i cvijećem, metem i uređujem kapelicu i radim druge neznatne stvarčice, da sam sama sebi stvarala zbrku. Katkad bih činila nešto pokore, i to malo, tako da sam, ukoliko Gospodin nije uzeo za dobru volju, uviđala kako je bila bez ikakva značenja, a ja bih se rugala sama sebi. Prema tome, nemaju malo posla one duše kojima Bog po svojoj dobroti dade ovu vatru ljubavi prema njemu u izobilju, a nemaju dovoljno tjelesnih snaga da učine nešto za njega. To je dosta velika muka.. Čim duši ponestane snage da baci neko drvo na ovu vatru, i sama umire od straha da se ne utrne. Čini se da se uvlači u sebe, uništava se i pretvara u pepeo, rasplinjuje se u suzama i spaljuje. To je velika muka, premda je slasna.
Sv. Terezija Avilska