In memoriam
s. Marija Josipa od Milosrdne Ljubavi Božje
(Ana Andlar)
Rođena: 18. ožujka 1955.
Prvi zavjeti: 24. lipnja 1976.
Umrla: 17. studenoga 2020.
Okrijepljena svetim sakramentima, blago je u Gospodinu preminula, 17. studenog 2020. od posljedica teške bolesti, u 65. godini života i 44. godini redovničkih zavjeta naša sestra M. Josipa od Milosrdne Ljubavi Božje. Pratile smo je molitvama i srcem gledajući iz dana u dan što znači konkretno po patnji biti suobličen Kristu Raspetome. Bila nam je primjer strpljivosti i vedrine u nošenju križa bolesti.
Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega sa uzdaj i on će sve voditi.( Ps 37, 5.) – bio je citat psalma koji je naša s. Josipa voljela i iskreno i zauzeto živjela osobito posljednjih godina života kad se teže kretala i bila ovisna o pomoći sestara. Gospodin je zaista sve vodio i doveo svoju zaručnicu do cilja njezinih želja i nadanja. Otišla mu je u susret, za nas koje smo ju pratile iznenada, ali ne i za Njega koji je pomno pripremao s njezinom dušom taj susret.
Rođena je 18. ožujka 1955. godine u mjestu Gornja Jelenska kod Popovače, od roditelja Stanislava i Marije rođ. Bencek, kao najmlađa od troje djece, starijeg brata Nikole i sestru Ivanke. Sakramente krštenja (na kojem dobiva ime Ana), prve pričesti i potvrde primila je u svojoj rodnoj župi sv. Ivana Krstitelja. Odrasla je u obitelji gdje se živio i bio snažan patrijarhalni i vjerski život. U kući se njegovala zajednička molitva, redovno se išlo na misu i sakramente i sve pobožnosti onog vremena. Njezin otac je s nepunih 19 godina regrutiran u redovnu vojsku za vrijeme NDH i bio je u domobranima do svršetka rata. Zajedno sa stotinama tisuća hrvatskih vojnika i civila prošao je Križni put. Završila je osnovnu školu (prva četiri razreda u Gornjoj Jelenskoj, a više razrede u Popovači) i zbog nemogućnosti daljnjeg školovanja, ostala je kod kuće. Smatralo se normalnim da se uda i ima obitelj, ali Bog je imao za nju drugi plan i želju. Njezina rodna župa je imala dva svećenika i šest časnih sestara među kojima su bile njezina tetka, tatina sestra (s. Ana) i sestrična (s. Marija) u Karmelu u Juršićima u Istri. Još kao dijete išla je u Karmel u Brezovicu gdje su one bile prije odlaska na osnutak, a u Juršićima je bila nekoliko puta, kao i ljeti 1973. godine. Sve je to njoj bilo zadivljujuće i uzvišeno i “mislila sam kako su na to pozvane posebne i osobito dobre djevojke”. Sebe nije ni u jednom trenu čak ni zamišljala u samostanu, a kamoli u Karmelu. Ali misao – ‘živjeti s Bogom’ – počela ju je zaokupljati i došao joj je pred oči Karmel – to se tamo može.
Nestala su sva prijašnja razmišljanja i planovi i jedva je čekala da ode župniku vlč. Ignaciju Valčičku reći da želi ići u Karmel. Župnik je ostao blago rečeno zatečen, jer to od nje nije nikad očekivao. Samo je pitao je li to nekome već rekla i neka nikome ne govori. Kako je kasnije priznao, sumnjao je da će ići pa da se ne razglasi. Početkom svibnja 1974. otišla je u Juršiće kod sestara, molila da je prime i izrazila želju da to bude 21. lipnja na svetkovinu Srca Isusova. Isus joj je pokazao da je to i njegova volja ispunivši obje njezine želje.
Nakon godinu dana postulature redovničko odijelo primila je 21. lipnja 1975. a privremene zavjete na tri godine položila je 24. lipnja 1976. Zbog pomanjkanja potrebnog prostora rastućoj zajednici u Juršićima, sa zajednicom (od 13 sestara) koja je trinaest godina boravila u Istri, preselila je 17. studenoga 1977. u Kloštar Ivanić. Svečane zavjete položila 20. srpnja 1979. godine u ruke priorice – Majke Marije od Isusa (Pleše) za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio nadbiskup zagrebački mons. dr. Franjo Kuharić uz koncelebraciju više svećenika i nazočnost obitelji, rodbine i prijatelja.
Budući da je zajednica u Kloštar–Ivaniću rasla došlo je do potrebe osnutka novog Karmela i to u Šarengradu. Dolazi na osnutak Karmela sv. Josipa u Šarengrad 14. srpnja 1988. Pred samo zatvaranje klauzure, nakon granatiranja Šarengrada na spomendan sv. Franje Asiškoga, 5. listopada 1991. sa zajednicom (od 14 sestara) i velikim brojem mještana napušta Šarengrad i odlazi u Ilok. Zajednica nalazi utočište u franjevačkom samostanu iz kojeg odlazi 17. listopada 1991. s konvojem od oko 9 000 ljudi. Tijekom mjesec i pol dana s cijelom zajednicom boravi u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nakon pada Vukovara boravak u Đakovu postaje sve neizvjesniji i nesigurniji te ga sestre po savjetu mjesnog biskupa mons. dr. Ćirila Kosa napuštaju. Oci karmelićani u Remetama – Zagrebu 5. prosinca 1991. velikodušno primaju zajednicu sestara u zgradu “Instituta za kršćansku duhovnost”. Kad su stvoreni uvjeti za povratak u matičnu Đakovačku i Srijemsku biskupiju, s cijelom zajednicom (22 sestre) nakon ‘prognaničkog desetljeća’ u Remetama (10 godina i 12 dana) dolazi 17. prosinca 2001. u nedovršeni samostan u izgradnji u Breznici Đakovačkoj.
U više mandata bila je birana za savjetnicu samostana, isto tako kao iskusnoj i mudroj sestri povjeren je odgoj mladih sestara u dužnosti učiteljice novakinja. Dva trogodišta vršila je službu priorice samostana.
Za vrijeme drugog njezinog mandata priorice na blagdan sv. Josipa radnika, 1. svibnja 2010. za vrijeme svečanog euharistijskog slavlja đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. dr. Marin Srakić, praćen pomoćnim biskupom mons. dr. Đurom Hranićem posvetio je samostansku crkvu i uspostavljena je samostanska klauzura.
Za našu s. Josipu se može reći da je bila „ žena vrsna“ u biblijskom smislu. Budući da se u obitelji učila odgovornosti i spretnosti u radu, bila je spremna za svaki posao i mudro je svemu pristupala. Kroz dugi niz godina služila je zajednici kao vrsna kuharica, kao marljiva vrtlarica. Bila je vješta u izradi crkvenog ruha i svoje je znanje rado prenosila drugim sestrama. Imala je specifičan smisao za humor kojim je unosila radost i vedrinu u zajednicu. Mnogim prijateljima i svećenicima bila je duhovna i prijateljska potpora i molitvena podrška na životnom putu. Kao osoba zauzete molitve i duhovnosti bila je primjer ostvarene karmelićanke mlađim sestrama.
Njezina prokušana krepost i pouzdanje u Božje vodstvo osobito su bili vidljivi u posljednjim godinama njezina života kada je uz napredovanje bolesti – skleroze multiplex bile ovisna o pomoći sestara zbog otežanog kretanja i bolova. Sva svoja trpljenja podnosila je predano prikazujući ih za Crkvu i svećenike i nova zvanja. Iskreno se bojala napredovanja bolesti i nemoći koju to uzrokuje. Gospodin je dobro poznavao njezine mogućnosti i iznenada je došao da ju povede k sebi i nagradi za vjerno i uzorno služenje.
Vjerujemo da je to bio SUSRET Ljubljenog i ljubljene; susret ostvaren u punini! Susret koji se očekivao i koji je i ona iščekivala u vjeri, nadi i ljubavi, darivajući svoj život iz dana u dan, kap po kap, vjerno, požrtvovno za Crkvu, za naš sv. Red, za svoje najmilije, za zajednicu ….