Karmelski pabirci
Kada dani postaju sve kraći, kada zimi padaju prve pahulje snijega, tada se, bojažljiva i blaga, javlja misao o Božiću. Iz te jednostavne riječi zrači tajnoviti čar kojemu srce teško odolijeva. Čak i oni kojima stara pripovijest o Betlehemskom Djetetu ništa ne znači, vjernici neke druge vjere, ili oni koji ne vjeruju, pripremaju svečanost i traže kako da užežu tu i tamo po koju zraku radosti. Već se tjednima i mjesecima širi po svoj zemlji rijeka ljubavi. Slavlje ljubavi i radosti, to je Zvijezda prema kojoj svi pritrčavaju u ovom zimskom mjesecu. Ali za kršćanina, a posebno za katolika, Božić je još i nešto drugo. Zvijezda ga vodi do Jaslica, do Djeteta koje donosi mir na zemlju.
U noći grijeha sja Betlehemska zvijezda. Na sjaj svjetla koje se širi oko Jaslica, pada sjena Križa. Svjetlo se gasi u tminama velikog petka, ali zato da bi ponovno izbilo još sjajnije, sunce milosrđa, u zoru trećega dana.
O zadivljujuća promjeno! Utjelovivši se, Stvoritelj ljudskog roda daje nam udio u svojem božanstvu. Radi toga divnog dijela, Spasitelj je došao na svijet. Bog se učinio djetetom ljudi da bi ljudi postali Božjom djecom.
Pred Djetetom u Jaslama, dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On je Kralj kaže: „Slijedite me“, i tko nije s Njime protiv Njega je. On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine. (sv. Benedikta od Križa – Edith Stein)
Ima jedno biće koje je ljubav i koje hoće da živimo u društvu s Njim.
Hoćemo li ikada shvatiti koliko smo ljubljeni?
… Božić u Karmelu, to je nešto jedinstveno; uvečer sam stala u kor i tu je proteklo čitavo moje bdijenje sa svetom Djevicom u očekivanju božanskog Djetića, koji se ovaj put rađao ne u jaslicama nego u mojoj duši, u našim dušama, jer On je Emanuel, „Bog s nama“.
Lijepi blagdan Božića, koji sam uvijek toliko voljela, ima jedan poseban pečat ovdje u Karmelu… ovoga puta bilo je to u velikoj tišini, u koru, posve blizu Njega, i voljela sam govoriti sebi: „On je moje sve, moje jedino sve.“ (bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva)
Sveta Terezija u svojim djelima potiče na pogled prema onima koji su nam prethodili:
Svi što nosimo sveto karmelsko odijelo, pozvani smo na molitvu i razmatranje. To je bio naš početak. Potječemo od toga roda, od onih svetih naših otaca s gore Karmela, koji su u velikoj samoći i tako prezirući svijet, tražili ovo blago, ovaj dragocjeni biser, o kojem govorimo.
Mislimo na svoje svete oce, prijašnje pustinjake, kojih život želimo nasljedovati. Imajmo vazda pred očima svoje prve osnivače, one svete oce, od kojih potječemo; ta znademo, da su onim putem siromaštva i poniznosti došli dotle, da uživaju Boga.
Čujem gdjekad, da govore o počecima Redova pa kažu, da je Gospodin iskazivao veće milosti onim prvašnjim svecima, jer su oni bili temelji; pa tako i jest.
Ali su oni morali vazda promišljati da su temelji za one koji će doći. Da mi koji sada živimo, nismo otpali od onoga što su učinili naši pređi i kada oni što dođu poslije nas, ne bi radili drugačije, vazda bi čvrsto stajala zgrada. Što koristi da su sveti prethodnici bili takvi, ako sam ja poslije tako zla, te svojim lošim navikama rušim zgradu? Jasno je, naime, da se oni što dolaze, ne sjećaju toliko onih koji su živjeli prije mnogo godina, koliko onih što ih gledaju pred sobom. Baš bi bilo lijepo kad bih bacila krivicu na to što nisam živjela među prvima, a ne bih promatrala razliku koja postoji između našega života i naših kreposti i života i kreposti onih, što im je Bog iskazivao tako velike milosti.
Vidim da sam ja rasula što su oni s mukom stekli i da se ne mogu nikako potužiti na Boga. A nitko se nema pravo tužiti ako vidi da je u čem pao njegov Red, već neka nastoji da bude takav kamen na kojem će se opet podići zgrada. A Gospodin će u tome pomagati.
Molim vas, za ljubav Božju, promislite, kako brzo prolazi sve i kako nam je veliku milost iskazao naš Gospodin, što nas je pozvao u ovaj Red, kakva li će velika kazna stići onoga koji uvede kakvu mlohavost. Uprimo vazda radije oči u red onih svetih proroka od kojih potječemo. Koliko svetaca imamo na nebesima koji su nosili ovo redovničko odijelo! Ufajmo se sa svetom drzovitošću da ćemo s milošću Božjom biti jednom kao i oni. Malo će potrajati borba, a svršetak je vječan.
‘O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam’ najpoznatija je molitva bl. Elizabete od Presvetog Trojstva, koju djelomično donosi i KKC 260:
O Bože moj, Presveto Trojstvo kojem se klanjam, pomozi mi da potpuno zaboravim sebe da bih se ustalila u tebi, nepomična i tiha, kao da je već sada moja duša u vječnosti. Da ništa ne može uznemiriti moj mir, niti učiniti da izađem iz tebe, o moj Nepromjenljivi, nego da me svaka minuta odnosi u dubine tvoga Otajstva! Umiri moju dušu, učini u njoj svoje nebo, svoje ljubljeno boravište i mjesto svojega odmora; da te tu nikada ne ostavljam sama, nego da čitava budem tu, budna u vjeri, klanjajući se, posvema izručena tvojem stvaralačkom djelovanju.
O ljubljeni moj Kriste, raspeti iz ljubavi, htjela bih biti Zaručnicom tvojem Srcu, htjela bih te pokrivati slavom, htjela bih te ljubiti… sve do smrti iz ljubavi! No ja osjećam svoju nemoć i molim te da me „obučeš u sebe“, da poistovjetiš moju dušu sa svim pokretima svoje duše, da me preplaviš, da me obuzmeš, da me nadomjestiš, kako bi moj život bio samo odsjaj tvoga života. Dođi u mene kao Klanjatelj, kao Otkupitelj i kao Spasitelj.
O vječna Riječi, Riječi mojega Boga, želim provesti svoj život slušajući tebe, želim biti posve poučljiva, kako bih sve naučila od tebe. Zatim, u svim noćima, svim prazninama, svim nemoćima, želim te uporno uvijek gledati i boraviti pod tvojim velikim svjetlom; o moja ljubljena Zvijezdo, očaraj me da više ne mogu izaći iz tvojeg odsjaja.
O ognju što sažiže, Duše ljubavi, „siđi nad mene“, da se u mojoj duši ostvari kao jedno utjelovljenje Riječi: da mu ja budem jedno čovještvo više u kojem će obnavljati svo svoje Otajstvo.
I Ti, Oče, nagni se nad svojim jadnim malim stvorenjem, „pokrij ga svojom sjenom“, gledaj u njemu samo „Ljubljenoga u kojem ti je sva milina“.
O moja presveta Trojice, moje Sve, moje Blaženstvo, beskrajna Samoćo, Neizmjernosti u kojoj se gubim, izručujem se vama kao plijen; utaborite se u meni da bih se ja utaborila u vama dok ne odem motriti u vašem svjetlu bezdan vaše veličine.
Dijon, 21. studenoga 1904.
Sveta Terezija je osobito štovala svetog Josipa. Od 17 osnutaka 11 je stavila pod njegovu zaštitu. U svojoj autobiografiji „Moj život“ piše:
Ja sam pak uzela za zagovornika i gospodara svetog Josipa i njemu sam se usrdno preporučila. Jasno sam vidjela – iz ove nevolje i drugih još većih, … da me je ovaj otac i moj gospodar izvukao s više dobra nego što sam ja od njega znala tražiti. Ne sjećam se dosad da sam ga išta molila što bi on propustio učiniti. Začuđujuća su stvar one velike milosti koje mi je Bog udijelio posredstvom ovog blaženog Sveca. Kakvih me je samo opasnosti oslobodio, i tjelesnih i duševnih!
Gospodin nam hoće pokazati sljedeće: Kako je sv. Josipu bio podložan na zemlji – budući da ga je zvao ocem, a bio mu je hranitelj – mogao mu je zapovijedati i na nebu, te on čini što ga od njega traži.
Čini mi se da je drugim svecima Gospodin dao milost da priteknu u jednoj nevolji, a ovome slavnom svecu (imam iskustva) da pritekne u svima.
Jedino molim, za ljubav Božju, da to kuša onaj tko mi ne bude vjerovao, pa će iz iskustva vidjeti kako je veliko dobro preporučivati se ovome slavnom patrijarhu i gajiti pobožnost prema njemu. Osobito su mu osobe od molitve uvijek morale biti naklonjene; jer ne znam kako se može misliti na Kraljicu anđela za onog vremena kad je toliko prošla s djetetom Isusom, a da se ne zahvaljuje svetom Josipu na dobru kojim im je pomogao u tome.
Tko ne nađe učitelja koji bi ga naučio molitvi, neka uzme ovog slavnog sveca za učitelja i neće zastraniti na putu.
Mater et Decor Carmeli
Okupivši se oko crkvice Blažene Djevice Marije na gori Karmelu, kod Ilijinog izvora, prvi karmelićani su častili Blaženu Djevicu kao Zaštitnicu, Kraljicu, Majku i Sestru; gledajući u njoj uzor predanja i stavljajući naglasak na nutarnji odnos prema Mariji.
Sv. Šimun Stock se ustrajno molio Blaženoj Djevici da zaštiti karmelićane. Naposljetku mu se ona ukazala držeći škapular u rukama i govoreći: “Ovo je privilegij za tebe i za tvoje: tko bude u njemu umro spasit će se.“
Budimo u nečemu slične, kćeri moje, velikoj poniznosti Presvete Djevice, čiju odjeću nosimo, jer je zabluda što se nazivamo njezinim redovnicama. Jer, koliko god nam se činilo da se ponižavamo, premalo je da budemo kćeri takve Majke i zaručnice takvoga Zaručnika.
(sv. Terezija od Isusa)
“Duševne moći duša (koje su stigle do vrhunca preobražavajućeg sjedinjenja) pokrenute su od Boga samo na ona djela koja su u skladu s njegovom voljom i njegovim planovima, i stoga, djela i molitve ovih duša uvijek postizavaju svoj učinak. Tako se mora reći o preslavnoj Djevici, našoj Gospi da, pošto je od početka bila uzdignuta na najviši stupanj sjedinjenja, nikad nije imala utisnut u dušu nikakav oblik stvorenja koji bi je pokretao na djelovanje, nego su njezini pokreti uvijek proizlazili od Duha Svetoga.” (sv. Ivan od Križa)
Kad promatram Tvoj život opisan u Evanđelju,
Ja se usuđujem gledati u Te, prilazit k Tebi;
I nije mi teško vjerovati da sam Tvoja kći,
Jer si i Ti smrtna, i Ti trpiš kao i ja.
Marijo, ah Ti to dobro znaš, uza svu moju malenost
I ja poput Tebe posjedujem u sebi Svemogućega…
No ja ne strepim gledajući svoju slaboću:
Blago majčino pripada i njenom djetetu…
A ja sam Tvoje dijete, Majko moja predraga!
Zar Tvoje vrline i Tvoja ljubav nisu moje?
I kad u moje srce siđe bijela Hostija,
Isus, Tvoj slatki Jaganjac, misli da počiva u Tebi.
Kraljice izabranika, Ti mi daješ osjećati
Da nije nemoguće hodati Tvojim koracima!
Uzak put do raja Ti si učinila vidljivim
Jer si uvijek vršila najobičnije kreposti.
Marijo, kraj Tebe ja želim ostati malena;
U svemu velikom na zemlji vidim taštinu.
Od Elizabete koja Te prima u pohode
Ja učim vršiti žarku ljubav.
Dobro se zna da je sveta Djevica Kraljica neba i zemlje. No ona je više Majka nego Kraljica. (sv. Mala Terezija)
Voljela bih odgovoriti na moj poziv prolazeći kroz zemlju kao Marija – čuvajući sve u mome srcu.
Kojim li se mirom, kakvom se je sabranošću Marija približavala svakoj stvari! Kako su i one najbanalnije stvari bile od nje pobožanstvenjene! U svemu i za sve Djevica ostajaše u adoraciji dara Božjega. I to je nije priječilo usmjeriti se na van, kada se je radilo o djelima ljubavi.
Napokon ti, Presveto Trojstvo, prikazujem ljubav i zasluge Blažene Djevice, moje ljubljene Majke. Njoj povjeravam svoju žrtvu moleći je da je donese pred tebe.
(bl. Elizabeta od Presvetog Trojstva)
Željela bih biti ‘Marija’ u minijaturi: željela bih biti Marija za Isusa! Uzevši njezino Srce da ga u njega sklonim. Prema Njemu-Hostiji htjela bih imati svu Marijinu pažnju i brižljivu nježnost. Kod Njega bih htjela preuzeti njezino mjesto.”
(bl. Marija Candida od sv. Euharistije)