In memoriam
Sestra Marija Rafaela od Božje Providnosti
(Ana Petranović)
Rođena: 4. ožujka 1938.
Prvi zavjeti: 14. prosinca 1981.
Umrla: 15. veljače 2018.
Žeđala je naša s. Rafaela za susretom sa svojim Bogom. O kada ću doći i lice Božje gledati … (Ps 42). Ta žeđ bila je izrazito pojačana u danima njezine bolesti i prijelaza na drugu Obalu za koji se pomno pripremala u zadnjim mjesecima zemaljskoga života. Okrijepljena svetim sakramentima, u kuću Očevu i vječno zajedništvo svetih preselila se 15. veljače 2018. nakon kratke i teške bolesti, u 80. godini života i 37. godini redovničkih zavjeta.
Rođena je 4. ožujka 1938. u Gornjoj Jelenskoj (općina Popovača) kao najmlađe, deveto dijete oca Ivana i majke Dragice rođ. Tomac. Sakramente krštenja, pričesti i potvrde primila je u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj. Djetinjstvo je provela u brojnoj vjerničkoj zemljoradničkoj obitelji u kojoj je od najranije dobi učila žarko moliti i marljivo raditi pouzdajući se u Božju providnost. Osnovnu školu pohađala je u rodnom selu u teškim poratnim godinama.
Već u mladenačkoj dobi osjećala je želju da izbliže nasljeduje Gospodina u redovničkom pozivu. Prvi put susrela se sa sestrama karmelićankama prilikom polaganja svečanih zavjeta njezine daljnje rođakinje i sumještanke s. Ane od Majke Božje (Anđele Andlar) u Brezovici na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna 1950. godine. Osjećala je da Gospodin kuca i na njezino srce i odazvala se. U samostan Kraljice Karmela u Brezovici ušla je 1957. godine kao vanjska sestra. Služila je Gospodinu radosno i predano, ali On je odlučio posebnom olovkom pisati njezin životopis. Ta olovka, u ovom dijelu njezina života, zvala se rastanak s Karmelom. Zbog zdravstvenih razloga našla se ponovno u svijetu.
Nekoliko godina boravila je kod kuće marno radeći u obitelji. Voljela je svoju obitelj, imala je veliko srce i uvijek je svima donosila radost. Gospodin je oblikovao njezinu dušu po naporu svakodnevice i žezi dana u polju. Bio je to put i konkretnost življenja duhovnog nauka našega svetoga Oca Ivana od Križa. Tada to nije znala, ali danas se može jasno vidjeti da je to bio njezin put posvećenja. Tražeći volju Božju zaputila se u Zagreb i počela pohađati tečajeve za obrazovanje odraslih. Puna života i poleta zaposlila se kao dostavljač u Tehničko–ekonomskom birou i radila punih 13 godina. Stekla je lijepo iskustvo rada i mnoga prijateljstva koja je njegovala dugi niz godina. Na radnom mjestu je uživala povjerenje pretpostavljenih i bila je prihvaćena od svih. Cijenili su je zbog požrtvovnosti i lijepe komunikacije kojom je i teže situacije znala ublažiti i zacijeliti.
Dolaskom sestara karmelićanki u Kloštar Ivanić u njoj se ponovno probudila želja za ostvarenjem karmelskog poziva. Osluhnula je glas Gospodinov i odazvala se. U Karmel sv. Male Terezije u Kloštar Ivaniću ušla je 8. studenoga 1978. godine, a redovničko odijelo primila je 8. prosinca 1979. Nakon dvije godine novicijata, 14. prosinca 1981. položila je privremene redovničke zavjete na godinu dana, koje prema Konstitucijama kao vanjska sestra uzastopno obnavlja kroz pet godina. Na svetkovinu sv. oca Ivana od Križa, 14. prosinca 1986. položila je doživotne zavjete. Svečano euharistiju i obred zavjetovanja predvodio je o. Ante Stantić, karmelićanin u zajedništvu s više svećenika među kojima je bio i njezin brat vlč. Alojzije Petranović, župnik župe sv. Križa u Sisku.
Budući da je zajednica sestara bila blagoslovljena novim zvanjima i da je sazrjelo vrijeme za osnivanje novog Karmela, s. Rafaela je 14. srpnja 1988. pošla sa sestrama na novi osnutak Karmela sv. Josipa u Šarengrad. Prve godine osnivanja Karmela tražile su puno žrtve i prilagodljiv duh sestara. Naša sestra se nesebično darivala u svim zahtjevima novoga početka zajednice koja je stasala. A onda je došao Domovinski rat i progonstvo 1991. godine. Cijela zajednica punih deset godina boravila je u Remetama, do preseljenja u novi samostan u Breznici Đakovačkoj. Tu je svoje zavjete živjela i vjerno Bogu služila do trenutka kada je Zaručnik došao i našao je kao mudru djevicu sa zapaljenom svjetiljkom.
Rafaela je u Karmelu vršila službu vanjske sestre, vratarice. Bila je vedre naravi i uvijek je s osmjehom primala posjetitelje: rodbinu, prijatelje i sve koji su dolazili i kucali na vrata samostana. Voljela je činiti dobro drugima i razveseljavati bližnje malim darovima, a posebno onima koje je sama izrađivala. Predano je radila krunice, često do kasno u noć. Radeći rukama žarko je molila na nakane Svetoga Oca, naših biskupa i poglavara. Osobito joj je bila draga molitva za duše u Čistilištu, Gospina i Zlatna krunica, a posebice Krunica Božanskoga Milosrđa. Njezina ćelija bila je „okićena“ krunicama. Vjerno je prebirala zrnca u molitvi i nizala ih je spretno izrađujući nove krunice, te bi skromno ponekad znala reći da je nove krunice natopila molitvom prije nego dođu u ruke novim moliteljima. Na taj način poticala je na pobožnost Blaženoj Djevici Mariji koju je posebno štovala te na pobožnost sv. Josipu, sv. Maloj Tereziji i bl. Alojziju Stepincu. Uvijek je imala zlatnu rezervu i znala je spasiti situaciju kad je hitno bilo potrebno puno krunica. S velikom radošću dijelila je plodove svojega rada i srca, sestrama, poglavarima, prijateljima, a najviše se veselila izraditi krunice za našeg Oca nadbiskupa, mons. Đuru Hranića.
Puno je molila za naše mlade sestre, s njima se dobro razumjela i uvijek je susrete znala zasladiti čokoladicom ili bombonom. Rado je sudjelovala i u našim malim samostanskim igrokazima u kojima je pokazivala dar druželjubivosti i spremnost da bude na radost sestrama. Njezin zadnji „nastup“ bio je na početku Adventa kad je sudjelovala u snimanju prigodnog programa za imendan naše Majke.
U zajedničkim rekreacijama bila je opuštena i uvijek nas je iznenađivala izvrsnim pamćenjem. Recitirala je i pjevala, a znala nas je i oponašati i reći točno gdje je bio falš u našim zajedničkim nastupima.
Od milja smo je zvale „naša Rafica“ ili „zlatni Rafek“ na što se ona odazivala i bila je ponosna kad god smo rekle da je ona naš arkanđeo. Da, baš kao arkanđeo Rafael bila je lijek svojom posjetom tolikim bolesnicima koje je kao vanjska sestra posjećivala. Brižno je njegovala i brinula tijekom nekoliko mjeseci za teško bolesnu majku s. Ane Marije iz Karmela u Kloštar Ivaniću, kao i za svoju rođenu sestru Maricu u zadnjim tjednima njezine bolesti. Imala je srca za siromašne i potrebite, a posebno smo joj zahvalne za utjehu koju je nosila u naše obitelji, našim prijateljima i znancima. Odlazila je u ime zajednice na posljednji ispraćaj našim roditeljima, braći, sestrama i prijateljima.
Naše Karmele je posebno voljela i rado posjećivala. Uvijek se vraćala okrijepljena zajedništvom i u detalje nam je opisivala susrete, slavlja i doživljaje njezinih putovanja.
Kada je našoj zajednici Gospodin darovao dvije mlade sestre, s. Mihaelu i s. Gabrijelu, naša s. Rafaela bila je posebno sretna, jer „sad imamo sva tri arkanđela“ i nije skrivala želju da taj važan detalj treba zabilježiti fotografijom.
Njezino redovničko prezime „od Božje Providnosti“ govori koliko je živjela oslonjena na Providnost. Tako je i na vratima njezine ćelije ispisala ĆELIJA BOŽJE PROVIDNOSTI i kao poticaj riječi: „Bog moj i sve moje“. U bezbroj malih i velikih životnih događaja i detalja prepoznavala je Providnost i zahvalno primala darove Božje dobrote.
Tako je bilo i u bolesti. Govorila nam je da će uskoro otići i pobolijevala je od ljeta. Tek sada jasno vidimo kako je svaka njezina nemoć i slabost bila znak skorog susreta na koji se spremala. Od Božića je vidno slabila, a potom tri tjedna bila hospitalizirana. Bio je to početak posljednjeg boja koji joj je donio vijenac slave. Pratile smo je dan po dan. Borba je bila velika, a ona je kao prava kći svete Majke Terezije visoko držala zastavu. Bog je do u detalje poslagivao kockice njezinog životnog mozaika i moglo se opipati i vidjeti kako djeluje u njezinoj duši. Najdirljiviji trenutci uz nju bili su trenutci u kojima je žeđala za izvor vodom i na kraju njezine su zadnje riječi bile molitva. Tko ne bi želio sa Zdravo Marijom i glasnim sveta Marijo, Majko Božja moli za nas grješnike – završiti svoje zemaljske dane!? Naša s. Rafaela, zazivajući Mariju, ostavila je svima nama svjedočanstvo života predanog za Crkvu.
Sada oslobođena boli, vjerujemo da gleda Lice Onoga za kim je svom dušom čeznula.
Svetu misu zadušnicu za dragu nam s. M. Rafaelu služio je naš nadbiskup mons. dr. Đuro Hranić, 16. veljače 2018. u 12,00 sati u samostanskoj crkvi. U zajedništvu s nadbiskupom Hranićem oko oltara bilo je jedanaest svećenika, o. Srećko Rimac, provincijal i o. Alen Mažić tajnik Hrvatske karmelske provincije sv. o. Josipa, vlč. Robert Jugović, vlč. Josip Žagar, vlč. Tomislav Korov, vlč. Miro Tomas, vlč. Matej Glavica, vlč. Dario Hrga te profesori đakovačkog KBF-a vlč. Boris Vulić, vlč. Hrvoje Kalem i vlč. Antun Japundžić. Đakovački i karmelićanski bogoslovi su bili u asistenciji, a skladno i pobožno pjevanje animiralo je nekoliko đakovačkih bogoslova.
Nakon liturgijskog oproštaja u crkvi, okupljeni vjernici su se u procesiji uputili prema samostanskom groblju gdje je uz molitvu svih prisutnih sahranjeno tijelo pokojnice.
Draga naša s. Rafaela, hvala ti za sve što si molitvom, žrtvom i radom postojano ugrađivala u tvoj i naš Karmel. Vjerujemo da sada zagrljena i prožeta vatrom Božje ljubavi pjevaš sa našom svetom Majkom Terezijom: samo Bog dosta je!