In memoriam
s. Marija od Isusa
(Mila Ivanković)
| Rođena: | 10. rujna 1940. |
| Prvi zavjeti: | 16. kolovoza 1962. |
| Umrla: | 14. rujna 2022. |
Rođena je 10. rujna 1940. godine u zaselku Potkraj u župi Kočerin kod Lištice – danas Široki Brijeg – u Bosni i Hercegovini, kao drugo od osmero djece od oca Marka i majke Matije, rođ. Spajić.
Odrasla je kao najstarije dijete u skromnoj kršćanskoj obitelji koja se uzdržavala radom na ono malo obradive zemlje (sadnjom duhana, pšenice, vinove loze), čuvajući ovce, a otac je da bi preživjeli odlazio na rad na izgradnji cesta po Bosni, Hrvatskoj, Austriji. Pomagala je roditeljima oko mlađe braće i sestara. Prije nje u ranoj dobi umrla je Cvijeta, a nakon nje rođeni su: Marija, Anđa, Marinko, Stanko, Ljubica i Vinko.
Prva četiri razreda osnovne škole završila je u Kočerinu. Sakramente krštenja i prve pričesti primila je u svojoj župi sv. Franje u Kočerinu, a sakrament potvrde na blagdan Gospe Karmelske u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu. Bila je povezana sa svojom župom, te je kao petnaestogodišnja djevojka od župnikove kuharice dobila “neuglednu brošuru “Vodič duša – duša pita, a Mala Terezija odgovora” koja joj je dala toliko radosti da je jako poželjela Karmel”. Osjetila je u duši poziv za Karmel, ali kako je bila sitna i slabe tjelesne konstitucije, župnik i njegova kuharica, savjetovali su joj da pođe sestrama milosrdnicama.
U Družbu sestara milosrdnica svetog Vinka Paulskog u Zagrebu došla je 28. srpnja 1960. godine. Prigodom oblačenja dobila je redovničko ime sestra Marija Doroteja. Prve zavjete položila je 16. kolovoza 1962. godine, a doživotne na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije 15. kolovoza 1967. godine. Za vrijeme formacije u novicijatu, opet joj se u duši budi želja za Karmelom. Ispovjednik, kojemu je povjerila tu stvar, jednostavno joj je odgovorio da je to napast, ali se ona nije dala smesti. Molila je devetnicu svetoj Maloj Tereziji da joj dade neki znak hoće li u Karmel, i u to vrijeme sanja sebe u karmelskom odijelu – njezina je molitva uslišana, dobila je željeni znak. No nakon toga se razboljela i pomislila je da je sve propalo, ali nada je nije napuštala. Službu sakristanke uzorno je obnašala u Zemunu, Petrovaradinu (Tekijama), Galdovu (kod Siska), Radunicama, Tesliću i Banja Luci. Mnogo je misnoga ruha i sama izradila, marljivo vezući i šivajući albe i misnice. Više razrede osnovne škole kroz ‘večernju školu’ završila je u Tesliću i Banja Luci.
U Božjem promislu bilo je i preseljenje naše zajednice iz Juršića u Kloštar Ivanić 1977. godine. Tijekom vremena pružila joj se prilika povezati s našim Karmelom sv. Male Terezije preko Majke Marije od Isusa (Pleše), tadašnje priorice u Kloštru Ivaniću. Prilikom jedne posjete izrazila je želju da iz svoje Družbe prijeđe u Karmel. Poglavarstvo Karmela oklijevalo je s njezinim primitkom zbog duljeg boravka u spomenutoj Družbi, a i zbog godina, ali ona je bila uporna i nije prestala moliti za primitak. Njezinu molbu potkrijepio je i banjalučki biskup mons. dr. Alfred Pichler, koji je kao njezin ispovjednik ustvrdio da ona ima zvanje za Karmel, a i liječnička svjedodžba pružila je pozitivne podatke o njoj. U dogovoru s poglavarstvom njezine Družbe, naša zajednica odlučila ju je primiti. U međuvremenu trebalo je čekati konačno rješenje vrhovne uprave iz Rima, što je također sretno riješeno.
Konačno 13. kolovoza 1983. došla je s. Doroteja u pratnji roditelja naše s. M. Veronike od Svetoga Lica (Đoja-Marić) i jedne mlade obitelji iz Banja Luke. Poslije ručka zajednica ju je radosno dočekala pred klauzurnim vratima, a ona još radosnija, jer je stigla na cilj za kojim je tako žarko čeznula. U našoj zajednici izabrala je ime sestra Marija od Isusa, po našoj pokojnoj s. Mariji od Isusa (Pleše) s kojom je bila posebno duhovno povezana i koju je posjetila u bolnici uoči njezinog preminuća 9. srpnja 1982. godine.
Dana 13. kolovoza 1984. završava kanonsku godinu novicijata.
Dana 22. kolovoza 1987. polaže svečane zavjete na naše Pravilo u ruke priorice – Majke M. Karmele od Krista Kralja (Jukanović) za vrijeme euharistijskog slavlja koje je predvodio o. Slavko Bulaja, OFM, kloštarski župnik uz koncelebraciju subrata o. Nevinka Dušaka, OFM i nazočnost njezinih roditelja, brata Marinka i nećaka Igora.
Dolazi na osnutak novog Karmela sv. Josipa u Šarengrad 14. srpnja 1988.
Pred samo zatvaranje klauzure, nakon granatiranja Šarengrada na spomendan sv. Franje Asiškoga, 5. listopada 1991. sa zajednicom (od 14 sestara) i velikim brojem mještana napušta Šarengrad i odlazi u Ilok. Zajednica nalazi utočište u franjevačkom samostanu iz kojeg odlazi 17. listopada 1991. s konvojem od oko 9 000 ljudi.
Tijekom mjesec i pol dana s cijelom zajednicom boravi u samostanu Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu. Nakon pada Vukovara boravak u Đakovu postaje sve neizvjesniji i nesigurniji te ga sestre po savjetu biskupa mons. dr. Ćirila Kosa napuštaju.
Oci karmelićani u Remetama – Zagrebu 5. prosinca 1991. velikodušno primaju zajednicu sestara u zgradu “Instituta za kršćansku duhovnost”.
Od 15. rujna 2000. do 31. listopada 2006. boravila je u Karmelu u Sarajevu na Stupu.Njezinu želju za odlaskom na utemeljenje novog Karmela u Gospiću nije bilo moguće ostvariti zbog novonastalih okolnosti. Naime, krajem 2021. godine počela je imati zdravstvenih tegoba, da bi joj 1. prosinca bio dijagnosticiran zloćudni karcinom mjehura u jako uznapredovalom stadiju. Nakon jednog operacijskog zahvata, krenulo se početkom godine na kemoterapije, no nažalost, s. Marija nije mogla podnijeti više od dvije terapije. Od ožujka 2022. nastavilo se samo uz suportivno liječenje, te je od 17. ožujka do 28. kolovoza pet puta bila hospitalizirana na nekoliko dana u KBC-u Osijek, uz još dva odlaska na hitni odjel radi primanja pomoći.
Početkom svibnja došlo je do naglog pogoršanja zdravlja, te je bila na umoru zbog zatajenja rada oba bubrega. Liječnik koji ju je vodio učinio je 6. svibnja operativni zahvat kojim joj je u lijevi bubreg ugrađena stoma (cjevčica koja je izvodila urin iz bubrega). Time joj je spasio život, te je ubrzo nakon toga došla kući.
Svoju tešku bolest podnosila je strpljivo i predano, ne žaleći se na bolove. Zbog svoga stanja bila je potrebna velike i zauzete pomoći svojih susestara, što je uvijek sa zahvalnošću primala. Budući je često pobolijevala od anemije zbog hematurije, 19. kolovoza je po posljednji put bila zaprimljena na odjel Urologije u KBC-u Osijek. Kući je otpuštena 27. kolovoza, i tada započinje posljednja etapa njezine bolesti. Stanje joj je bilo jako loše, zadnja dva tjedna nije više ni uz pomoć mogla ustati, te je svu potrebnu njegu i skrb primala ležeći na svom bolesničkom krevetu.
Do kraja je zadržala svoj vedri duh te brižnu ljubav prema svima u potrebi. Posebno je rado molila i pomagala misije i misionare. Posljednjih dana kad joj se već duh pomalo počeo gubiti, viđala je oko sebe stalno siromahe kojima još treba pomoći. Zahvalna pogleda i s osmijehom na licu pratila je sve koji bi joj došli u njezinu bolesničku ćeliju. Izrazito zahvalna je bila i svim liječnicima, zdravstvenom osoblju, i prijateljima Zajednice koje je za vrijeme bolesti susretala, te ih je uvijek u svojim molitvama preporučivala Bogu.
Bila je svjesna sve do ponedjeljka,12. rujna, iako tada više nije mogla komunicirati sa sestrama. Preminula je mirno, nešto prije 2:30 h, 14. rujna, na Uzvišenje Svetoga Križa. Jako je štovala i ljubila sv. Josipa, a preminula je u srijedu, dan posvećen njemu.
S. Marija je vijek bila snalažljiva, spretna, hitra, radosna, vesela i raspoložena za šalu. Više puta je razveselila one koji su je slušali govorom o svojim dogodovštinama iz djetinjstva i mladosti. Za sebe je rekla da je uvijek sretna. Otkako je kao dijete primila Isusa u Presvetom sakramentu, ona je bila sretna. Bila je osoba molitve, posebno se preporučivala sv. Josipu, ali i dušama u Čistilištu. Uopće, jako se zanimala i čitala o toj tematici. Za njom ostaju nebrojeni heklani ručni radovi, kao i čipke za albe i oltarnike, koje je s velikom ljubavlju i vještinom do zadnjega radila.