Na početku svete mise nadbiskup Marin prigodom oproštaja od Majke Karmele izrazio je sućut priorici i svim sestrama, ocu provincijalu Srećku Rimcu, rodbini, svim znancima i prijateljima.

„Njezinu smrt doživljavamo kao ono kad se ruši stari, debeli, snažni, slavonski hrast. Kad se hrast ruši - tada je to događaj. Njezin odlazak zapravo znači – srušen je jedan hrast! To je snaga koja je prožimala zajednicu Karmela svetog Josipa ovdje u Breznici, a ne samo ovdje nego i svim drugim zajednicama kojima je pripadala. Ruši se jedna snaga i u našoj mjesnoj Crkvi i zato doista duboko osjećamo ovaj gubitak. Ali kao kršćani mi smo se sabrali oko Gospodinova oltara koji daje smisao i našem životu i našoj smrti, našem dolasku i našem odlasku.“, rekao je nadbiskup Marin te istaknuo da „slaveći svetu misu želimo je služiti i kao zahvalu za ono što je Majka Karmela bila, što je Gospodin učinio po njoj i njoj u njezinom životu.“

U prigodnoj homiliji ulomkom iz knjige Pjesme nad pjesmama (2, 8-16) i Matejeva evanđelja o preobraženju Gospodinovu (17, 1-9) osvijetlio je povijest njezinog života osobito istaknuvši vrijeme poziva u redovnički život i posljednje razdoblje njezinog života u skrovitosti. Ponavljajući redak iz Pjesme nad pjesmama „Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi…“ naglasio je: „Ljubljeni stoji iza našega zida, gleda kroz prozor, proviruje kroz naše rešetke… Mi katkada zidamo zidove, stavljamo ograde, postavljamo svoje 'zašto', nesigurni smo, ali Gospodin se ne predaje. Dođi okusiti radost života u životu posve posvećenom Meni. U jednom takvom trenutku Majka Karmela čula je Gospodinov glas, naslutila je taj poziv na redovnički život, stvarnost koja ne umanjuje ljudskost, ljudske mogućnosti što ih je primila kao osoba i kao žena, koje bi u svijetu mogla iskoristiti na dobro. Ona je shvatila da predajući se cijela Gospodinu može biti vrlo korisna i Crkvi i svijetu i da osobno može osjetiti poziv i radost mističnih zaruka i osobne ljubavi.“ Nakon odlaska u Karmel, predanja Bogu polaganjem redovničkih zavjeta i dugogodišnjeg razdoblja u kojima je nosila odgovornosti odgojiteljice, učiteljice i majke priorice „došao je trenutak u kojoj je Gospodin od nje tražio da se povuče u šutnju, u tišinu koja joj je bila od pomoći da još dublje uroni u Gospodina. U tom posljednjem razdoblju njezinog života u skrovitosti Gospodin je htio vidjeti vjernost njezine ljubavi, stupanj duhovne zrelosti koji je postigla, koliko je željna susresti se s Njim i vidjeti ga. Htio je vidjeti lice i čuti joj glas da vidi je li sazrela za nebo.“

Razmišljajući o smrti kao velikom izazovu za našu osobnu vjeru i nalazeći u Isusovoj riječi odgovore na pitanja: „Gdje je sada Majka Karmela? Što je bila njezina smrt? Što je smrt?“ nadbiskup je kazao: „Ona je s Gospodinom. Majka Karmela nije mrtva, njeno tijelo bit će položeno u zemlju i u vjeri znamo da će ustati u posljednji dan. Duša Majke Karmele je ovdje s nama jer nebo nije neko mjesto iza zlatne ograde, iza vrata sv. Petra, nego stanje, to je život s Bogom – Bog je svugdje. Njezina smrt je susret s Bogom. Da bismo vidjeli Boga trebamo umrijeti, treba da se ovo naše tijelo raspadne – onda će vidjeti svoga Otkupitelja. Majka Karmela ga je ugledala! U njezinoj smrti zbilo se preobraženje. Gospodin je predao njezin život, nju cijelu njezinom Dragome. Gospodin je sad sav njezin. Ona sad osjeća kako je lijepo biti s Gospodinom i kako je to ispunjenje cijeloga Božjeg plana o njezinoj osobi kroz svu vječnost zauvijek. Mi vjerujemo u to. Dobro nam je biti ovdje, veli sada Karmela. Petar je tada morao sići s Tabora, dok je Majka Karmela s Bogom zauvijek. Vjerujemo da to poručuje prije svega svojim duhovnim kćerima i sestrama, ali to je poruka i nama: Gospodine, kad smo uz tebe, osjećamo: dobro nam je biti ovdje. Sada uz pokrete, a jednoga dana uronjeni u tvoje blaženstvo, tvoju dobrotu, tvoju nagradu.“, ovim riječima završio je nadbiskup Marin homiliju.

Na koncu euharistijskog slavlja o. Srećko Rimac, provincijal, u ime sestara karmelićanki, braće karmelićana i Karmelskog svjetovnog Reda izrazio je zahvalnost ocima nadbiskupima za pastirsku brigu, blizinu i pomoć sestrama, a također i svećenicima, bogoslovima, redovnicama, svim prijateljima, a osobito rodbini Majke Karmele.

„Svi mi, kćeri i sinovi Karmela, koji smo poznavali sestru i Majku Karmelu možemo posvjedočiti o prisutnosti plodova Duha Svetoga u njezinom životu, osobito ljubavi, radosti, miru, velikodušnosti, uslužnosti, blagosti.“, rekao je o. Srećko te istaknuo njezin veliki dar razumijevanja svakoga čovjeka: „Znala je slušati ljude u različitim životnim situacijama i kod nje su svi pronalazili razumijevanje, utjehu i korisne savjete. S njom se moglo govoriti o različitim temama iz života, a ona je uvijek sve to znala sagledavati u Božjem svjetlu. Mnogi su svjedočili da su uživali s njom razgovarati. Imala je dar da govori vrlo smisleno i duhovno, tako da su kod nje na duhovne razgovore dolazile ne samo sestre karmelićanke, kojima je bila učiteljica i majka, nego također i mnogobrojne druge redovnice, poglavarice, provincijalke, a također i mnogi svećenici. Imala je dar savjeta i duhovnog vodstva. Mnoge osobe su posvjedočile da ih je M. Karmela podsjećala na sv. Majku Tereziju svojim izgledom i ponašanjem.“ Potom je istaknuo njezinu veliku ljubav prema svojoj obitelji - teško stradaloj od komunista i u domovinskom ratu, prema domovini Hrvatskoj i prema Katoličkoj Crkvi - mjesnoj Crkvi, biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama. Podsjetio je da je kao mlada djevojka bila u franjevačkom trećem redu, te su oci franjevaci, osobito p. Zorislav Lajoš, a kasnije Sluga Božji o. Ante Antić, utjecali na njezinu duhovnu formaciju. „Kao dugogodišnja učiteljica novakinja i priorica imala je veliki utjecaj na duhovnu izgradnju mladih sestara karmelićanki, te tako naš hrvatski Karmel jako puno duguje Majci Karmeli i njezin duh živi u sestrama. Jako je voljela i nas braću karmelićane i bila s nama jako povezana osobito za vrijeme boravka zajednice u Remetama. Uvijek nas je prihvaćala i voljela kao svoju djecu. Jako dobro smo surađivali i zato joj u ime sve naše braće još jednom od srca zahvaljujem za njezinu velikodušnost i ljubav koju nam je uvijek iskazivala.“ Na koncu je izrazio uvjerenje da će je Marija - njezina učiteljica, majka i sestra, čiji je škapular štovala i vjerno nosila, povesti u Sveti grad Jeruzalem. „Majko Karmela, mi sestre i braća u Karmelu zahvaljujemo Bogu što smo mogli zajedno s tobom živjeti. Bila ti laka hrvatska zemlja i zagovaraj nas kod Gospodina. Hvala za sve i nadamo se ponovnom susretu kod Gospodina.“